Korupcija ili organizirani kriminal u javnim poduzećima
Uzadnjih nekoliko mjeseci svjedoci smo pojačanog kriminalističkog istraživanja istražnih tijela u javnim poduzećima, odnosno u trgovačkim društvima u većinskom državnom vlasništvu. Uhićuju se pojedinci, čak i cijele uprave pojedinih poduze-ća, kao i pojedinci iz drugih privatnih tvrtki koje su bile u poslovnim odnosi-ma s tim državnim poduzećima. Istraž-na tijela (Državno odvjetništvo i polici-ja) obrazlažu da postoji opravdana sumnja na korupciju između menadžmenta državnih i privatnih tvrtki. Prevedeno, to bi značilo da su pojedinci iz privatnih tvrtki, u cilju da od državnih tvrtki dobiju dobro plaćene, često i preplaćene poslove, dali mito odgovornoj osobi koja je time počinila kaznena djela zlouporabe položaja i primanje mita. Kad bi tim redoslijedom išlo izvršenje kaznenih djela i kad bi samo to bilo u pitanju, onda bi to, jasno, bila samo korupcija.
Namjerno propuštanje
Nju je na takav način i najjednostavnije prokazati (ne i dokazati), no postoje logični problemi i pitanja. Kako to da se u gotovo svim državnim poduzećima javlja isti problem korupcije? Zar su doista svi ljudi u svim tim tvrtkama nepošteni i skloni korupciji? Kako to da su pojedini privatnici pronašli svaki svoju državnu tvrtku koju će korumpirati? Kako to da nijedno javno poduzeće nije uspostavilo adekvatne kontrolne mehanizme? Mogu li doista svi ti propusti biti samo slučaj-ni, neorganizirani?
Korupcija je tek metoda djelovanja organiziranog kriminala bez koje se organizirani kriminal na nekom području ne bi mogao ustoličiti ni dalje razvija-ti, pa je jednostavnije i zvuči društveno bezopasnije reći da je to korupcija nego ono o čemu je zapravo riječ – organizi-rani kriminal. Više pokazatelja govori u prilog toj tvrdnji. Kad netko osmi-sli sustav u kojem je moguće bez ikakve kontrole sklapati poslove u kojima se tvrtka oštećuje za milijunske iznose, druga tvrtka dobiva te poslove bez stvar-no provedenih javnih natječaja, uglavnom izravnim pogodbama, i to po više-struko većim cijenama od realnih, trasirajući zatim ta sredstva na druge račune
– dakle, uključeno je više fizičkih i pravnih osoba, pod zaštitom ili uz nedjelovanje mjerodavnih državnih tijela, onda je
Da su u javnim poduzećima bile uspostavljene prave procedure i nadzorna tijela poput revizije i kontrolnih ureda, mogućnost kriminalnih radnji bio bi tada sveden na minimum
to školski primjer organiziranog kriminala „bijelog ovratnika“, odnosno kriminala koji se izdigao daleko iznad podzemlja i učvrstio u istražnim, sudskim, a napose u izvršnim i zakonodavnim tijelima. Pod osmišljavanjem sustava može se podrazumijevati i namjerno propuštanje uspostave sustava koji bi kontrolirao rad u državnim tvrtkama, kao što su kontrolni uredi, unutarnji revizori i drugi elementi korporativne sigurnosti. Naravno, jasno je da su samo iz kriminalnih razloga točno određene tvrtke dobi-vale i sklapale poslove s državnim tvrtkama. Trasiranje novca s računa privatnih tvrtki na razne strane račune u razli-čite namjene radi se u svrhu zametanja traga tom novcu, odnosno pranja novca i njegova pretakanja u privatne džepove ili za financiranje raznih projekata (kupnja zemljišta, ulaganje u velike projekte javne ili privatne izgradnje te eventualne kupnje njezinim novcem, same te državne tvrtke iz koje je novac i izvučen). Dakle, državni novac izvučen iz državnih tvrtki obično se vraća kroz ulaganja, ali sad kao privatni novac drugih tvrtki ili privatnih osoba. Time je krug zatvoren. Svi sudionici tog kruga krađe, pranja i novog ulaganja te nelegalnog korištenja državnog novca zapravo su članovi zločinačke organizacije – sofistici-ranog, visoko pozicioniranog organiziranog kriminala.
Premet ovog članka ipak treba biti pokušaj da se odgovori na pitanje: zašto je uopće bilo moguće izvršiti takvo isisavanje novca i to iz državnih tvrtki koje bi morale biti pojačano pod nadzorom države? Tu nije riječ o slučajnim, prigodnim lopovima, nego o ciljanoj organiziranoj krađi. Ključni je krivac državna vlast koja je propustila organizirati i uspostaviti poslovnu sigurnost u državnim tvrtkama, tj. uspostaviti takve nad-zorne mehanizme koji bi onemogućili bilo kakve nelegalne radnje. Zatim je u uprave društva postavila provjerene i stručne kadrove koji su, umjesto da skrbe za imovinu tvrtki, iz njih izvlačili novac. Vlast isto tako s legalnim nadzornim državnim tijelima nije ili je krajnje nestručno nadzirala poslovanje tih tvrtki. Netko je upravo iz vlasti omogućio točno određenim privatnim tvrtkama da posluju s tim državnim tvrtkama, ali ne samo da im je omogućeno nekonkurentno dobivanje poslova, nego i višestruko preplaćivanje dobivenih poslova.
Gdje je završio izvučeni novac treba utvrditi istraga, što i nije predmet ovog tek-sta. Kako se to može dogoditi u državi s legalnim tijelima koja bi to trebala spriječiti? Dakle, prvenstveno su zakazale tajne službe i policija, a onda i unutarnja nadzorna tijela pojedinih tvrtki. Idemo redom. Tajne službe izgleda uopće nema-ju u svom fokusu nadzora što se događa s državnim dobrom, tko su osobe koje o tom dobru odlučuju i s njim raspolažu. Svaka ozbiljna država koja želi štiti-ti svoje nacionalno bogatstvo i strateške vrijednosti o njima vodi računa putem svojih legalnih institucija. Uostalom, za to bi ta tijela i trebala biti ustrojena. Policija je javna služba, no da bi mogla štititi državne nacionalne interese, pa i običnu javnu sigurnost, treba uspostaviti sustav kontrole i dobre informiranosti.
Nije sve u kamerama i čuvarima
Unutarnja nadzorna tijela u mnogim državnim tvrtkama ne postoje, a tamo gdje i postoje daleko su od one razine djelotvornosti dostatne da spriječi nelegalne radnje kakvih smo svjedoci kroz posljednje istrage. Poslovna se sigurnost u tim tvrtkama uglavnom svodi na postavlja-nje kamera i čuvara, tj. na formiranje tehničke i fizičke sigurnosti, što je tek manji dio cjelovite uspostave nadzornih i kontrolnih točaka, odnosno uspostave potpune poslovne sigurnosti. Drugi segment koji uglavnom nije bio uspostavljen, pokazao se puno važnijim jer u tim slučajevima, ali i inače u suvremenom poslovnom svijetu, prava opasnost ne dolazi izvan tvrtke nego iznutra. Svi su zakazali, nitko ništa nije znao, a odgovarat će (moguće) samo oni koji su pristali biti postavljeni na čelo javnih tvrtki, kako bi se putem njih mogle provesti nečije ilegalne zamisli. Naravno da su uglavnom sami krivi jer su bili namamljeni uživanjem u blagodatima koje nose direktorske pozicije i za to nisu trebali biti posebno uspješni, stručni, birani javnim natječajem, imati dobre poslovne rezultate… Trebali su samo omogućiti da pokraj njih ilegalno prolaze mnogo veća sredstva od onih u kojima su oni uživali putem svojih funkcija.
Članak možete pogledati na sljedećim poveznicama:
Ili u PDF formatu: Korupcija ili organizirani kriminal u javnim poduzećima
No Comments